Dr Miodrag Lazić

In memoriam: Dr Miodrag Lazić, heroj u ratu, heroj u miru

Jedna od žrtava virusa korone je i čuveni srpski hirurg dr Miodrag Lazić. Ovaj niški doktor se u svom životu i poslu isticao znanjem i hrabrošću i zbog nesebične pomoći srpskom narodu ostaće upamćen kao doktor heroj i u ratu i u miru. Mi smo kontaktirali nekoliko kolega koje su imale čast da ga poznaju i da o njemu pišu. I svi oni su sa puno hvale i ogromnim poštovanjem govorili o doktorovom radu i životu. Od tih odgovora odlučili smo se za napis kolege iz Niša u kome se vide životna iskušenja, hrabrost i „stradanje” srpskog hirurga koji je decenijama bio i ostao uz svoj narod.


„Otišao sam časno i pošteno. Kao direktor UC dva meseca pred penziju, stajao sam ispred svojih ljudi, dragih doktora i sestara. Stajao sam na prvoj liniji, nisam se krio, naprotiv bio sam ispred svih znajući da sa svim svojim bolestima i godinama imam veliki rizik ali čast i ponos mi nije dozvoljavao da se sklonim. Takav sam bio na Krajiškom ratištu godinu dana, na Sarajevskom ratištu 4 godine, za vreme NATO bombardovanja. Neću da odem tiho hoću da odem onako kakav sam bio čitav život a to znaju moji prijatelji, kolege, porodica. Svi su mi govorili da se sklonim ali ja to sebi nikad ne bih oprostio. Moji voljeni Krajišnici, prijatelji iz Republike Srpske za koje sam živa legenda zauvek iskreno će plakati svi jer su uvek verovali da sam neuništiv. Koliko sam ovih dana dobio poruka podrške. Volim vas zauvek. Moji unuci i unuka Mila ostaju bez dede, ćerke i sin da ne tuguju nego samo napred. Budite ponosni na mene. Drage moje kolege, Marija, Boki, Brale, Kando, Sunčica i Macan, drage moje sestre koje ste mi uvek verovale, zbogom. Voljenoj Ani, ratnom drugu i ženi poruka: budi hrabra i čvrsta zbog dece i unuka a gore na onoj strani, jednoga dana bićemo ponovo zajedno. 

U Nišu mojim prijateljima poseban pozdrav.

Poslednja mi je želja da me ispratite pesmom „Marš na Drinu”.

Doktor Laza, hirurg napaćenog srpskog naroda”

Ovo je oproštajno pismo koje je za sobom ostavio dr Miodrag Lazić, ratni hirurg, heroj srpskog roda, koji je 14. aprila u zoru u 65. godini preminuo u Nišu od virusa korona. Ožalostio je sve one čije živote je spašavao kao mirnodopski i ratni hirurg, ali i mnoge koji su za njega i njegovo delo čuli. O njemu je RTV Republike Srpske snimila polučasovni dokumentarni film „Dnevnik ratnog hirurga”, a pod istim naslovom Srpska novinska agencija SRNA izdala je 1996. godine Lazićevu knjigu „Dnevnik ratnog hirurga”.

Sa dr Lazom sam se upoznao početkom avgusta 1991. godine u Kninu, gde je kao dobrovoljac krenuo u svoju humanitarnu epopeju ratnog hirurga preko ratnih bolnica u Dvoru na Uni, Glini i Kostajnici u kojima je bio nešto više od godinu dana. Na kratko se vratio u Niš, ali svestan da borcima u u Krajini i Bosni nedostaju lekari, posebno hirurzi, vraća se opet na prve linije fronta. Prvo na kratko u ratnu bolnicu u Mrkonjić gradu, zatim u bolnicu „Koran” na Palama, da bi na kraju najduže vremena spašavao živote ranjenika u bolnici „Žica” na sarajevskom Blažuju, gde je proveo gotovo četiri godine. Bio je na prvim linijama teških borbi za proboj takozvanog „koridora života”.

Kada je jednom prilikom sa Ilidže prema Sokolcu, na putu ka Nišu, kako bi samo na par dana obišao porodicu, „golfom” prolazio veoma rizičnim područjem koje je bilo u domašaju Alijinih snajperista, snajperski metak probio je bočno staklo kraj njegove glave, a olovo se zadenulo u zavijutak njegove vunene kape i nije ga povredilo.

„Ma neće mene metak moj Dodere, ali pošteno da ti kažem i ne treba mi”, šalio se sa mnom dok sam sa njim radio intervju u redakciji „Narodnih novina”. Pričao mi je da već ima dosta ispisanih stranica ratnog dnevnika i pristao da mi ih ustupi za objavljivanje, uz dosta vrlo dramatičnih fotografija. U međuvremenu mi je slao nove stranice. Pamtim da mi je govorio da je često među ranjenicima imao i Muslimane i Hrvate, spašavajući im živote. Kada se jedan od njih, posle uspešne višesatne operacije, probudio tokom jutarnje vizite, hvalio se doktoru Lazi kako jedva čeka da se vrati na front među ratne drugove, a da ga je „komandant Alija već tri puta odlikovao za hrabrost”!?…Tvrdo se prepao kada je čuo u čijoj je bolnici. Ali onda mu je Laza obećao da će ga bez obzira na Aliju, pošteno lekarski „remontovati” i tako je i bilo…

Kod njega u bolnicu svraćali su francuski legionari sa sarajevskog aerodroma i nudili mu da posle rata radi za njih, a da u ugovoru sam upiše cifru. Znali su da je na svetu teško naći hirurga sa preko 3.500 ranjenika koje je zbrinuo i spašavao. „Legionari nikada nisu svraćali u moju bolnicu „praznih ruku”, već su mi diskretno donosili sanitetski materijal, ponešto od hirurških instrumenata, lekove”, govorio mi je Laza.

Već je ponoć dok pišem ove redove listajući ratni dnevnik mog druga i prijatelja dr Laze kojeg više nema. Naježila me scena koju videh na TV kako više stotina „koronaša” u improvizovanoj bolnici u Sportskoj hali „Čair” uz „Marš na Drinu” odaje počast velikom čoveku, hirurgu, heroju dr Laziću.

„Desetak dana radim dan i noć. Spavam kad mogu, u tri – četiri ujutru, u podne, u šest po podne, u devet, kada imam vremena. A nikada duže od sata. Ima dana kada operišem bez prestanka, po celi dan. Zaspim na operaciji. Spavam desetak minuta… Bukvalno iz mrtvih vraćam ranjenog borca Vasu Jeremića. Nisam mu dao da mi umre na rukama. Masirao sam mu srce, polomio rebra masirajući – ništa! Onda u očajanju otvaram grudni koš, uzimam mu srce u ruke i masirao ga, golim rukama, dok srce nije proradilo. Srce na dlanu – doslovno! Vasa je preživeo. Ali, nema mnogo vremena za predah. Dovode mi dvoje dece teško ranjene u grudi. Mali Ivan ima 12, a sestra Milica 10 godina. Unezvereno rezonujem da ću dok jedno operišem, drugo zasigurno umreti. I odlučujem da žrtvujem Ivana, jer živeo je dve godine više od sestre. Takve odluke proganjale su me dugo posle rata”, napisao je pored ostalog dr Laza u svom ratnom dnevniku.

Odlikovanje Orden Svetog Save primio si na svoje herojske grudi iz ruku tada još živog sveca Patrijarha Pavla. I time se naročito ponosio.

Pridružio mu se nešto kasnije i Orden krsta milosrđa iz ruku predsednika RS Milorada Dodika. U svom Nišu dobio si najviše gradsko priznanje Oktobarsku nagradu. Sa Srpske Ilidže juče su poručili da će jedna ulica u Srpskom Sarajevu nositi tvoje veliko ime. A Niš bi svakako mogao da ti se oduži i posebnim spomen-obeležjem, možda baš ispred ulaza u Klinički centar ili nekom drugom mestu u gradu.

Počivaj dobri moj druže i veliki čoveče gore među anđelima gde te ispraćamo uz „Marš na Drinu”.

Milorad Doderović 

 

2 komentara

  1. Najmanje sto se moze sada uraditi, je dati Niskoj bolnici ime Dr.Miodrag Lazarevic, a kad ovo prodje ocekujem da se i ime neke velike ulice u BG da u spomen na ovog covjeka i heroja.
    Mi boljih nemamo !

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

19 + 2 =