Knjige

Stvarnost kakvu dosad nismo imali (6): Knjiga obrazuje i vaspitava, uz to i zabavlja

Kako vratiti decu knjigama i njihovom duhovnom bogatstvu? Da li su nove tehnologije potisnule knjige i čitanje? Zbog čega je važno kakvo štivo čitamo deci od malena i koji je uopšte značaj čitanja?

„U detinjstvu sve nam je gladno: i oči, i uši, i srce. Naša je dužnost da hranimo tu glad!”, govorio je svojevremeno Dušan Radović. „To je najveća i najlepša, sveta dužnost bibliotekara” – dodaje naš sagovornik Vlasta N. Cenić, profesor srpskog jezika i književnosti i jedan od najboljih pesnika na dijalektu u Srbiji.

Dobri pisci su vanvremenski

„Biblioteka je naša druga kuća, danas tako učim svoje đake. U detinjstvu ja nisam imao biblioteku u selu. Ni u kući. U životu svakog klinje majke prve pesnikinje! Prve sam pesme čuo od nje, a onda od druge majke, od učiteljice Evice. I ako me pitate koja je moja prva knjiga, moram priznati da je to bio BUKVAR! Još pamtim njegove korice i ilustracije. Nedavno sam ga na izložbi starih bukvara ugledao. Hteo sam da zaplačem, da poletim, da ga prigrlim… On je bio moj prvi pogled u svet. Najvažnija knjiga koja mi je pokazala put do drugih knjiga. Ne volim da deci pametujem, već im ličnim primerom pokazujem koliko je važno čitati. Moja torba nosi epitet čarobna celog mog radnog veka. Upućujem đake na nove naslove, vodim na književne susrete, podsećam da za rođendane kupuju knjige umesto slatkiša…”, priča nam Vlasta, čije su se pesme našle i u Čitankama.

Seća se i svog detinjstva i priča nam kako je uživao u knjigama. Kao detetu sa sela, kaže da mu je nekada možda čak i draže od druženja sa vršnjacima bilo druženje sa knjigom.

„I kad bih iznad sela čuvao kravu, nosio sam knjigu i čitao! Sigurno sam bio čudan Kočancima koji bi me videli. A sećam se da sam čitao naglas tekstove iz čitanke pored plota u dvorištu. Učitelj je rekao da će prošetati selom da vidi šta rade đaci, pa sam želeo da čuje kako čitam. Ko zna da li je učitelj stvarno to činio!”, priseća se Vlasta.

Knjige

U današnje vreme knjige su zastarele, a neki pisci prevaziđeni. Novi talas iznedrio je nove autore, čije su knjige danas traženije nego neka dela klasične književnosti.

„Na nesreću, krenulo se sa podmlađivanjem spiska za čitanje, unete su savremene knjige, prati se novi vek. U tome ne smemo zaboraviti i naše stare dobre književnike, knjige uz koje smo odrastali mi iz pedeset i neke. Nekad smo dobijali knjige za odličan uspeh. Sada je to retkost. Nažalost”, dodaje naš sagovornik.

Teško je ostaviti mobilni i uzeti knjigu

I naša druga sagovornica, takođe zaljubljenik u knjigu i pisanje, profesorka srpskog jezika i književnosti i autor republičke manifestacije „Čitalići” Maja Radoman Cvetićanin kritički gleda na današnje društvo, kada govorimo o navikama čitanja.

„Svi mi – izdavači, nastavnici, roditelji pre svih treba da se zapitamo da li zaista moje dete treba da čita ’Odu noši’ ili ’Priču o bati i bati’ i ’seki i seki’ ili će svako od nas svom detetu ponuditi svet koji u ovom trenutku smatramo pravilnim okruženjem za svoje dete. Kako to da su temeljni pisci srpske kulture za neke roditelje prevaziđeni. Kako se može prevazići Zmaj, Desanka, Ršum, Dobrica Erić? Mislim da smo ušli u vreme izazova koje možemo prebroditi samo ako svako radi svoj posao – roditelj roditeljski, učitelj učiteljski, država državni. Ovako, kad svi sve znaju, a niko se u svoj posao ne meša – nema ni porodice, ni škole, ni države – napominje Maja Radoman.

Knjiga i mobilni

Kako naučiti današnju decu o važnosti čitanja, kako ih privoleti da se umesto mobilnog telefona late knjige. To je izazov koji se postavlja i pred roditeljima i pred nastavnicima i nimalo lak zadatak.

„I svojim učenicima i svojoj deci govorim isto – kad govoriš, u mozgu se uključi jedna lampica, kad pišeš, uključi se druga, kad govoriš – treća… a kad čitaš mozak svetli kao Las Vegas. Sve radi, sve je uključeno – gledaš, poimaš, stvaraš slike, zamišljaš život, preživljavaš osećanja glavnih junaka, živiš sa njima drugi život, saosećaš s njima, shvataš da tvoji problemi nisu najveći ili da ih i drugi imaju, kako ih rešavaju… Osećaš jedan svet koji ti je tako poznat, a tako drugačiji i u tom svetu ti si reditelj, ti zamišljaš junake, ti ih oblačiš, ti im određuješ okruženje… Kad pisac čitaocu preda knjigu, ona počinje da živi stotinama novih života, onim duhom koji joj podare čitaoci – kaže nam Maja Radoman Cvetićanin.

Naši junaci su od krvi i mesa, a ne od metala 

I nije važno samo naterati decu da se late knjiga već je bitno i uz koja književna dela odrastaju. Naš sagovornik Vlasta N. Cenić posebno ističe važnost naše narodne književnosti. „U njima su sve poruke koje dete treba da shvati i prihvati”, kaže nam Vlasta, napominjući da su naše narodne pesme zanimljivije od mnogih današnjih filmova o junacima od metala i podseća: „Naši junaci su od krvi i mesa, umeju i da zaplaču”.

On dodaje da je veoma važno šta čitamo, a ne samo da člansku kartu biblioteke brzo ispunimo.

Junaci-srpskog-ustanka

„Savremeno dete sada ima mogućnost da brzo dođe do knjige, a mi smo išli u biblioteku kao na praznik, svečano, pomalo uplašeni, ali i srećni zbog onoliko korica koje nas mame. Sada se mnogo piše za decu, te bi se trebalo to iskoristiti. Približiti deci knjige, jačati kod njih ljubav i želju za čitanjem.Razmišljajući o tome, napisao sam ’Pletene pesme’ koje su povezale sve ključne pojmove našeg nacionalnog bića, snažno vaspitno delujući na današnje dete: od podsećanja na to ko smo bili, i ko jesmo, do ukazivanja na besmrtnost ljubavi i vernost kao preduslove opstanka porodice, ali i društva u celini, i podsećanja na to da je i siromaštvo lakše podnošljivo ako živimo u ljubavi, slozi, kao verujuća bića. Svi oni koji misle dobro svome rodu, uočiće koliko je i u obrazovnom i u vaspitnom smislu važna ovakva tema. I dete 21. veka ne sme da zaboravi svoje korene. I tu pomažu knjige. Znači, knjige ne smeju biti samo zabava, šarene slikovnice, već moraju i vaspitavati i obrazovati”, napominje Vlasta. 

Ekran neće „zameniti” papir 

Još jedno pitanje koje se nameće kad je reč o današnjim navikama čitanja jeste i da li elektronska knjiga može da zameni štampanu. Pripadnici starijih generacija uglavnom odgovaraju da ekran nema tu snagu i moć koju ima štampana knjiga.

„Nije isti osećaj kao kad uzmeš knjigu, pa je listaš, uzimaš i ostavljaš, vraćaš joj se, podvlačiš neke misli, stavljaš na grudi, kraj jastuka, kriješ u torbi… Ne, elektronska forma ne može zameniti štampanu knjigu sa koricama i listovima što mirišu na štampariju. Poželeo sam i ja da iskoristim moć tehnike i dve moje knjige imaju kod za očitavanje sadržaja. Međutim, to je bila pomoć elektronike, da bi dete, čitalac, čuo kako se kazuju moje pesme na narodnom jeziku. Govor mog detinjstva polako bledi, pa je ovo prilika da ovekovečimo zvuk i izgovor. Obe moje knjige na dijalektu se čitaju širom zatvorenih očiju”, kaže nam Vlasta i dodaje da je elektronika samo pomogla da knjiga bude vodič u prošlost. 

Elektronska knjiga nikada neće istisnuti papirnu, tvrdi naša sagovornica Maja Radoman Cvetićanin, dodajući da zajedno daju blagodat čovečanstvu. Lagana štiva, čitanje iz zabave, bez obaveze da se nešto istražuje moguće je sa ekrana, međutim studiozan pristup napisanom zahteva papir i olovku, ističe naša sagovornica.

„Zaboravljamo značaj pisanja rukom i procesa koji se dešavaju u mozgu dok čitamo i pišemo. Većina ljudi vizuelno pamti, znamo na kojoj strani nam je koja slika, na kom delu strane, šta piše ispod. Mozak pamti detalje, zapisujemo ih da budemo sigurni da ih nećemo zaboraviti, pravimo siže. To je sve nemoguće samo čitajući sa ekrana bez zapisivanja. Mozak tako funkcioniše i ništa se nije promenilo hiljadama godina, pa neće ni u buduće. To što mi mislimo da su nam deca pametnija, nije tačno. Svaka generacija ima sve manje intelektualne kapacitete, jer smo kao čovečanstvo postali usporeniji, zadovoljniji, lagodije živimo. To što su mladi vešti sa digitalnim tehnologijama ne znači da su pametniji. A ako se uzme u obzir kako neselektivno koriste dostupne sadržaje, može se reći da su potpuno nepismeni i to ne samo lingvistički, već upravo digitalno. 

Duhovni život bogatiji uz knjigu 

Svaka je priča ne samo svog autora, već i jednog vremena, jer ako je to po svim principima šund, a neko je tu knjigu štampao, zar to nije jasna spoznaja jednog vremena, pita se Maja. Ipak za nju nema dileme kada je reč o neophodnosti čitanja programa koji čini srednjoškolsku lektiru, jer to su svetski klasici

„Često mi đaci kažu – meni to ne treba, ja ću da studiram elektroniku ili mašinstvo. Kakav će to jadan inženjer, doktor, istoričar, dizajner, prodavac biti u društvu izuzetnih sagovornika, a da ne zna ništa sem svojih stručnih znanja. Najveći svetski lideri bili su po osnovnom obrazovanju loši đaci, prosečni krojači, automehaničari, ali su imali viziju i moć komunikacije da ostvare svoje snove. Argumenti se ne dobijaju bubanjem, već bogatim duhovnim životom, radom na sebi, otvorenim duhom i željom da spoznaš tuđe živote. Kako drugačije, ako ne kroz knjige.” 

Knjiga

Nekada je važilo pravilo da je „knjiga najbolji drug”. Sada je to verovatno pametni telefon, s obzirom na vreme koje deca od najranijeg uzrasta provode sa njim. I ne samo deca, već i mi stariji, sve više smo, delom i pod uticajem epidemije, okrenuti svojim mobilnim uređajima.

„Mislim da bi knjiga bila izuzetan prijatelj i u ovim vremenima, da smo u ovo vreme pandemije ušli s boljih polaznih osnova. Mi već decenijama imamo urušavanje kulta knjige i autoriteta škole tako da je lako reći – ne, deca ne čitaju, i prebaciti krivicu na njih. Ali, to jednostavno nije tako. Deca i mladi čitaju kad je porodica usmerena podršci školi i nastavnicima, kad ih inspirišu nastavnici ili pisci, njihovi idoli, najviše prateći reklame i medije”, napominje Maja. 

„Čitalići” vraćaju decu knjigama 

Naši sagovornici kao profesori srpskog jezika trude se da mlade generacije inspirišu i približe knjizi i kroz republičku manifestaciju „Čitalići”. Maja kao pokretač, a Vlasta kao ambasador.

„Našu veliku čitalačku porodicu čine najinteresantija deca Srbije. Oni su vrlo često neprepoznati u svojim školama sve dok ne donesu neku našu diplomu. Onda ono tiho dete, koje se ne eksponira, postaje poznato i prihvaćeno. Da nema ’Čitalića’, u nekim sredinama ne bi bilo ničega. Deci se nudi samo nekoliko sličnih akcija, ali nijedna od njih nije nekomercijalna. Učešće u ’Čitalićima’ ništa ne košta, ništa ne mora da se kupuje, knjige mogu da se pozajme. Niko ne mora da radi ono što ne želi, a izbor oblika da se deca iskažu toliko je širok da je nemoguće da svako ne pronađe ponešto za sebe. Snaga ’Čitalića’ je u našoj povezanosti. Svaki godišnji susret je za nas slavlje, i ta energija, poznanstva, ojačana prijateljstva, ohrabrenost i razumevanje greju nas do narednog susreta i ojačavaju preko svih izazova – daljine, izolovanosti, nerazumevanja…”, ističe Maja. 

Čitalići

„Knjige su putokazi na drumovima života! To na najlepši način uče ’Čitalići’. Oni osećaju puls i ritam odrastanja savremenog deteta i prilagođavaju svoje programe upravo detetu današnjice. Rezultati su odlični. Primio se pelcer drage nam Maje Radoman, autorke ove plemenite manifestacije, pa su iz Aleksinca ’Čitalići’ obišli Srbiju i krenuli u svet. Sada smo međunarodna manifestacija. Mi ne teramo decu da čitaju, deca mrze naredbe. Mi ih samo vodimo ka knjizi, nudimo susret sa knjigama i piscima, uvlačimo decu u svet knjige, postavljamo one putokaze na drumovima života”, zaključuje Vlasta.

Mnogi mudri ljudi ostavili su nam svoje misli kao opomenu da ne zaboravimo na značaj knjige. Naš nobelovac Ivo Andrić govorio je – Ostati ravnodušan prema knjizi, znači lakomisleno osiromašiti svoj život.

 

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

five × five =