Da sudska izvršna rešenja nisu garant radnicima da će od svojih bivših preduzeća naplatiti potraživanja činjenica je sa kojom su se mnogi Aleksinčani suočili proteklih godina. To je samo deo priče o mukama kroz koje su prolazili i još prolaze radnici, svesni da neće moći u potpunosti da naplate dug, a vreme će pokazati da li će se samo jedan deo te sume iznete u sudskim presudama naći u džepovima oštećenih. Na pitanje da li su im ta sudska rešenja nešto pomogla, odgovor je uglavnom negativan.
‒ Nažalost, sve zavisi od stečajnog upravnika, ako on nađe za shodno jer, po njegovim rečima, prvo su morali da budu podmireni i porez i struja i voda – kaže jedan od radnika kome je propala firma ostala dužna skoro dva miliona dinara.

Ono što radnike, takođe, boli jeste urušavanje i propadanje njihovih bivših firmi od kojih su mnoge ostale samo ruševina. Većina ovih ljudi sebi ne može da objasni zašto je moralo tako.
‒ Ovde gde sam ja radio u hladnjači smo imali stražare koji su, nakon odlaska u stečaj, praktično tu i ostali da sačuvaju imovinu. Međutim, u drugim delovima ‘PIK-a’, tu prevashodno mislim na podrum i klanicu, nije bila takva situacija. Razumem da u kooperativama to možda nije bilo moguće zbog razuđenosti, ali mi nije jasno za podrum i klanicu. Što se podruma tiče, pretpostavljam da mnogi ne znaju, lagume koje poseduje ima u svetu samo ovde kod nas i u Čileu. Tu je stalna temperatura i leti i zimi plus 12 stepeni, što je idealno za čuvanje vina, rakije i tako dalje – kaže Slaviša Jovanović koji nije želeo da izađe iz prostorija hladnjače gde je radio, dok stečajni upravnik ne uruči rešenja o radnom odnosu petorici stražara koji bi čuvali imovinu preduzeća u stečaju, što se pokazalo opravdanim jer je imovina sačuvana i uspešno privatizovana.
I pored takvih zalaganja radnici se nisu mnogo ovajdili od prodaje u stečaju, pa se sa ove vremenske distance opravdano postavlja pitanje zašto su oni tvrdoglavo verovali u opstanak svojih preduzeća i nisu među prvima tužili firmu kako bi na vreme stali u red za naplatu duga.
– Mi smo mislili da će taj PIK, koji je imao sedam celina i hranio, ne samo Aleksinac, nego i Nišavski okrug, na neki način, kao kombinat biti zaštićen i da će ući u neko restrukturiranje. Tako je i obećano ministarstvu, ali šta se desilo, možda je neko od bivših rukovodioca namerno tražio pokretanje stečajnog postupka. Prodata je ogromna količina. Tražio sam u ono vreme da se dostavi koliki su iznosi, ali to je sve bilo obavijeno velom tajne. Tako da imam i pisane dokaze o traženju tih podataka, ali to je nažalost bilo nešto jače od radnika i od mene – kaže Jovanović.
Rezultat svega toga bila su prava na papiru, a u stvarnosti mnoge nerazjašnjene situacije, sumnja i neverica, uz gubljenje perspektive za ove radnike. A kako je biti bez posla možda najbolje potvrđuju reči jednog od naših sagovornika:
‒ Strašno je bez posla. Mnogi iz naših preduzeća su time pogođeni, a i naša privreda. Međutim, dok smo živi ima nade.
Ovaj medijski sadržaj nastao je u okviru projekta koji je sufinansiran sredstvima Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.