Aleksinačka sela: Sramota je da nam dedovina bude u korovu

Na ulazu u selo Prekonozi, na proplanku sa koga puca pogled na okolna naselja i zelena rodna polja, išarana uzrelom pšenicom, nalazi se dedovina Aleksinčanina Saše Stojkovića, na koju je on veoma ponosan. Koliko ona za njega ima značaj, najbolje pokazuje obnovljeno porodično domaćinstvo. Svi objekti su sačuvali svoju autentičnost, i po izgledu i po materijalu koji je korišćen. Starine, ali sijaju kao da su u punoj mladosti.

Saša Stojković, muzičar, svira gitaru, zaposlen u JP „Putevi Srbije”, vaspitač, specijalizirao muziku za decu i dramsku umetnost za decu. Tako bismo ukratko opisali našeg domaćina u domaćinstvu „Stojković”.

‒ Ovde je odrastao moj otac, ja nisam, ali sve lepote ovog kraja su me uvek privlačile i ovde sam rado dolazio i kao mlad, dolazio sa društvom, pravili smo žurke, koristili dan za roštilj, za izlazak u prirodu. Svim mojim drugarima i drugaricama se ovde uvek dopadalo – kaže naš domaćin uz opasku da se ovde oseća kao svoj na svome.

To i ne čudi, jer mu je to dedovina koju je odlučio da obnovi i vrati joj sjaj, odnosno da je uredi kako je zamislio i započeo njegov predak. Bilo je puno posla da građevine stare i preko 70 godina rekonstruiše, a da ni na jedan način ne naruši arhitekturu, građevinsku zamisao svog dede.

‒ Sve je autentično, nenarušeno, sa totalno prirodnim materijalima, gde preovladavaju drvo, kamen, blato. Ja sam se tako dovijao na svakojake moguće načine i sve ovo vratio u prvobitni položaj, bukvalno kao da sam muzej restaurirao i sređivao ‒ sa ponosom nam ovaj svestrani poštovalac tradicije pokazuje šta je sve uradio kako bi sproveo svoju ideju.

Saša kaže da bi voleo da je na pravom putu kojim je krenuo u obnovi gazdinstva, odakle vuče korene i voleo bi da animira ljude, da utiče na njih, da bude primer da se sve može kada se hoće. Potrebno je puno truda, puno zalaganja i sve je dostižno.

‒ Kada bi svako od nas uredio svoju dedovinu, bar nešto malo, ako ne može finansijski nešto previše, bar da pokosi da nam ona ne zarasta u korove, da više ne može ni da se dođe do svog imanja. Bar neka aktivnost vikendom. Ne može niko da me ubedi da ne može čovek bar nešto malo da da sebe, da pokuša da sačuva ono što je dobio u nasleđe. Dobio je tako što se ništa nije potrudio. Ako je neko ovo mogao da napravi, šta je meni teško da bar počistim i da sredim, da malo dam sebe u sve ovo. Možda bi moj deda da je sada živ bio jako srećan kada bi sve ovo video ‒ emotivan je Stojković, dok stoji na svojoj dedovini, poštujući njegov trud i sve ono što je učinio za porodicu.

Na kraju u opuštajućem i autentičnom ambijentu sa domaćinom ćaskamo i o budućnosti gazdinstva. Saša kaže da bi voleo bi da ovo bude turistička destinacija, iako je isprva želeo da ovo bude neki mirni kutak.

‒ Sve više shvatam da ovo treba podeliti i ovo doživljavam kao svoju ljubav. Ljubav se deli, ljubav treba deliti. Tako da, sve više i više sam vođen time da ovo treba da postane jedna turistička destinacija, turističko mesto. Daću sve od sebe da radim na tome, da preko društvenih mreža, preko Ministarstva turizma pokušam da animiram ljude da dođu ovde da vide lepote mog kraja i nadam se da će to ljudima da se dopadne ‒ ohrabruje sebe ovaj odgovaran i agilni domaćin.

Svoj optimizam zasniva i na tome što primećuje po reakcijama ljudi koji ovde dolaze, da im prija planinski vazduh, ovde na preko 600 metara nadmorske visine. Svež je vazduh, lipov je hlad, diše se punim plućima, pozitiva je u vazduhu, što ljudima očito prija. Na kraju, i sami smo se uverili u lepotu naših sela, pa mesto što se divimo ruralnim sredinama u Italiji, Austriji, Sloveniji, Grčkoj, možda za promenu treba svratiti do naših mesta i otkriti čari koje su nam tako blizu, ali iz nama neznanih razloga tako daleko.

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

five × five =