Aleksinačka razglednica: Toske varoški čistač iz glavne ulice

Glavna ulica u srpskoj varošici bila je i ostala centralno mesto ekonomskih, društvenih i ostalih dešavanja u mestu, pa i u opštini. Više nema čuvenih korzoa, ali zato ima šetačkih tura do kafića i prodavnica i prijateljskih susretanja. Zato je bitno baš u toj ulici imati radnju ili prodavnicu, kafić i biti viđen u njoj. Takva je i glavna aleksinačka ulica.

Iako se vremenom menjala, ona je i dalje stecište čaršijskih dešavanja i neozabilazni prostor za sve koji se nađu u gradu. Sada je popločana i pre neku godinu preuređena. Za neke mnogo bolje izgleda, a ima i onih kojima još uvek nedostaje drvored lipa. Sa novom ulicom nisu nestale naše stare navike. Jedna od njih je bacanje smeća van postavljenih kanti, pljuvanja po mermeru, a u novije vreme može se videti i poneka odložena maska. U jutarnjim satima sa našim lošim navikama se bore uličini čistači.

Među njima jednog jutra se našao i poznata gradska „faca“ Marko Tosković-Toske, koji je uvek spreman da započne razgovor o mnogim temama. Ovog puta tema je bila njegovo  angažovanje kao komunalca. Toske kaže da se kao primalac socijalne pomoći često prijavljuje, koliko propisi dozvoljavaju, da radi u gradskoj čistoći i za to dobija odgovarajuću nadoknadu. Kako nam je kazao, voleo bi da se zaposli u „Komunalnim uslugama“.

Pretražujući na internetu o varoškim čistačima nađosmo podatak da je Sombor još davne 1749. godine Statutom slobodnog i kraljevskog grada članom 27. predvideo da izabrana vlast „mora da nastoji i da se trudi da ulice grada budu čiste i dobro održavane”. Gradski propisi su vrlo striktno uredili održavanje čistoće ispred privatnih kuća, pa je svaki vlasnik morao već u rano jutro, bez obzira na godišnje doba ili vremenske prilike, da očisti i uredi prostor ispred svoje kuće. U suprotnom, izricane su kazne koje nisu bile samo simbolične. Osamdesetih godina 19. veka ovaj grad je doneo i svoj zaseban Pravilnik o čistoći, kojim je angažovao nekoliko plaćenih ljudi koji su čistili najprometnija mesta u gradu. Obično su to bile žene, koje nisu imale status stalno plaćenih radnika pri gradskoj upravi, već je njihov posao ugovaran na određeno vreme.

Čistoća ulica održavana je velikom metlama korovačama, koje su dobro čistile, ali su, istovremeno, na prašnjavoj podlozi somborskih ulica dizale i veliku prašinu.

Sada više nema prašnjavih ulica, ali su neke naše „loše” navike preživele svu tehnologiju i propise. Da li su za takve navike i sada lek strožiji propisi i kazne pitanje je za opštinske čelnike. Na nama je da menjamo naš odnos prema javnom prostoru, kako bi on bio čistiji i lepši. Varoški čistači nisu svemogući, pa i dovitljivi Toske kome je pre objavljivanja ovog teksta isteklo radno angažovanje.

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

18 − ten =