Ponosan što se rodio u Aleksincu i hvali se time

Na Aleksinačkom letnjem festivalu, koji organizuje Centar za kulturu i umetnost, tokom vikenda, publika je imala priliku da pogleda predstavu „Matičar” u kojoj igra jedan poznati glumac rođen u Aleksincu. Iako je odrastao u Beogradu, on sa ponosom ističe Aleksinac kao svoje mesto rođenja.

Feđa Stojanović u ulozi Milije igra jednu od nosećih uloga u ovom komadu koji je krajem prošle godine imao premijeru. Pisac teksta je Duško Premović, a reditelj Dejan Janković. Pored Feđe na sceni su i Ljiljana Dragutinović, kao Bisa, i Rade Miljanić u ulozi seoskog matičara.

To je topla priča o dvoje ljudi kasnih srednjih godina, koji se silom prilika nađu u zajedničkom, a neophodnom im prostoru. Čekajući matičara, počnu razgovor, koji se završi jelom i pićem. Bisa, žena živih godinama, neudata, u seocetu u Zapadnoj Srbiji, a Milija na Savamali, kao pravnik, životari, provodeći dane sa lokalnim majstorima, kafandžijama, džimrijama, i raspuštenicama. Sukob, a i sklonost međusobna, između Bise, i Milije, od dugog čekanja završava se ispovestima, iskrenošću, i istinom. I kada se činilo da su se srele dve osobe čija će dalja životna sudbina biti zajednička, nažalost, na kraju svako odlazi svojim putem.

U liku lokalnog matičara, u zabitom selu, koji vrši sve vreme „svoja posla” – ručak, zaboravljeni ključevi, „tera traktor” i još koješta, i nikako da izda dokumente Bisi i Miliji, oslikava se donekle stanje u našim selima. I na kraju ti papiri pristižu, ali dockan, kako za junake ove priče, tako možda i za jedan veliki broj srpskih sela. Kako stoji u najavi predstave „možda je matičar poslednji uz koga se nekako mora i u selu”.

O predstavi, o Aleksincu kao rodnom gradu i zašto se kao poreklom Nišlija ponosi Aleksincem i o perspektivi pozorišta u ovim vremenima podređenim virusu korona, razgovarali smo sa poznatim srpskim glumcem Feđom Stojanovićem.


U ovoj predstavi mislim da je reditelj dobro oslikao tu sociološku stranu sela, sa jedne strane vitalnost, sa druge strane propadanje. A kroz vas usamljenost čoveka u gradu. Nema srećnog kraja.

–Pa eto nije bilo. Kada su neki naši prijatelji to gledali, da se to radi u Holivudu ne bi dozvolili ovaj kraj. Ali ja mislim da je to realnost. Srele se dve osobe, jedna sa severnog jedna sa južnog pola, postojala je nada da se negde spoje, ali nisu, kao uostalom što se i u životu vrlo često dešava.

Znači da pozorište ponovo oslikava našu društvenu situaciju.

– To je možda i srećna i nesrećna okolnost, ali valjda se to i dešava, ja ne znam. Mi nikada ne radimo neku predstavu sa ciljem da damo neku poruku. Nego to se ili desi ili ne, ili se desi da ta predstava korespondira sa životom ili se ne desi. Ovo je na neki način ispalo da korespondira sa životom, ta neka apatija i usamljenost ljudi. Ja mislim da se za vreme cele ove korone najviše izrazila ta neka samoća ljudi, pogotovo pripadnika starije generacije koji su bili bukvalno zatvoreni u četiri zida. Tako da je ova predstava bez namere negde unapred označila vreme koje je kasnije došlo.

Dugo ste u pozorištu, da li te poruke sadašnja publika različito prima i različito zaključuje u odnosu na nekadašnju publiku?

– Sada mi se čini da je drugačija publika, mladi to gledaju na neki svoj način. Ove starije generacije traže neke druge sadržaje, negde se nešto promenilo. Generalno ja ne volim pozorište sa porukama, to meni i smeta da se prave predstave da bi se dale neke poruke. Svi smo mi negde u životu naučili te poruke i ne treba niko da nam ih šalje. Pozorište treba da pošalje emociju kao što i svako umetničko delo treba da šalje neku emociju. Te mlade generacije to doživljavaju na svoj način, starije na svoj, ali generalno mislim da pozorište opstaje i publika se obnavlja. Dolaze novi ljudi koji vole pozorište i imaju drugačiji ukus. Tako da pozorište mora da prati vreme. I to antičko pozorište je moralo da prati vreme u kojem je živelo pa tako moramo i mi.

Pozorište je preživelo Fejsbuk i ostale društvene zanimacije, da li će preživeti virus koronu?

– Ne znam, to je veliko pitanje. Ovi ljudi iz struke su pokazali, ne samo u Srbiji, nego u celom svetu da niko ništa ne zna. Tako da i mi ne znamo, ne znamo da li ćemo mi kao čovečanstvo preživeti. A da li će pozorište preživeti koronu? Ako preživimo mi, preživeće i pozorište.

U situaciji u kojoj se nalazimo možemo reći da je bilo dosta publike. Možda je pozorište jedno sigurno mesto gde ljudi razmenjuju emocije, jer je ipak taj društveni kontakt nezamenljiv?

Ljudi vole pozorište, gladni su pozorišta. Evo recimo u Beogradu se u užasnom stanju smislilo da se predstave igraju na Tašmajdan. Međutim pošto je Beograd zakačio veliki virus i povećava se broj zaraženih odustalo se od toga. Ali su ljudi takvu ideju jedva dočekali. Karte su planule za Tašmajdan koji prima verovatno par hiljada mesta. Ali nažalost to je propalo. Međutim moramo da nađemo načina da igramo. Ja recimo imam premijeru koja me čeka po tekstu Vedrane Rudan. u Ateljeu 212 ‘Dabogda te majka rodila’. Mi smo stavili za datum premijere 12. septembar, da li će biti to niko ne zna.

Niko se nije u pozorištu zarazio već u kafani?

– Za sada nije, videćemo, barem ja ne znam. U kafani najviše se grle, ljube, mi smo prestali da se pozdravljamo. To je strašno da je taj ljudski dodir postao nešto što je zabranjeno. Moraćemo da naučimo da živimo ovako.

Niste pravi Aleksinčanin, poreklom ste iz okoline Niša, ali ste rođeni na našoj teritoriji. Da li ste večeras imali neke emocije?

– Iskreno ja doživljavam zaista Aleksinac kao svoje rodno mesto. Ja sam malo tu živeo, bukvalno su me kao bebu odveli u Beograd. Ali sam ponosan što sam se rodio u Aleksincu i uvek se hvalim time i sebe uopšte ne doživljavam kao Nišliju, bez obzira što su moji uglavnom iz Niša. Ja sebe doživljavam da sam Aleksinčanin i baš to sa ponosom govorim.

Da li ćemo imati prilike da vas ponovo vidimo, ne dolazite često u Aleksinac?

– Retko nažalost. Dolazio sam ranije. Moj otac je rođen u jednom selu pored Niša. Selo se zove Vukmanovo. To je bukvalno bila nedođija, nije bilo ni puta, išao je od Elektronske industrije peške pet kilometara, što je za mene doživljaj neverovatan. Ali ja nažalost više ne idem tamo. Imam toliko rođaka, pošto je moj otac imao četiri sestre i dva brata, svi oni imaju decu i unuke i ne znam kako se ko zove. I neprijatno mi je da idem tamo i da mi dođu najbliži rođaci, a da ja ne znam kako se ko zove. Tako da izbegavam da idem tamo, ali volim to selo. Trebalo je da budem u žiriju na PIP festivalu u Aleksincu, ali se desilo neko snimanje tako da sam otkazao. Ali sam baš sa radošću prihvatio da budem član žirija.

 

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

sixteen − 10 =