Sećanja iz crvene kovid zone: Zastrašujući čudni zvuci i jauci 

Svaki pacijent u crvenoj kovid zoni je priča za sebe. Njihova svedočenja o onome što su preživeli su stravična, ali i opominjajuća. Jaukanje bolesnih ljudi, danonoćni rad mašina za mehaničku ventilaciju, nevidljiva lica koja vas leče i pitanje šta donosi sledeći sat. Atmosfera gde se brišu starosne i ostale granice. Svi su pacijenti koji žele da prežive pakao zvani kovid.

Takve scene je viđala i naša četrdesetogodišnja sagovornica koja je bila na lečenju u Kliničkom centru Niš.

− Bila sam uplašena. Kad sve to vidiš onda kažeš, bože verovatno sam ja sledeći, jer ne bira godine, svi smo tamo jednaki. Da li ta baba od 90 godina, ili ja od 30-40 godina, pa svi smo jednaki i ne zna se kome je teže i samo se čuje ono ‘Jaoj! Jao!’. I samo neki zvukovi i neka čuda, gledamo se ko će da preživi, maltene ko neće. Čovek kad se nađe na tim mukama za jedan dan preispita se od rođenja do tadašnjeg trenutka. Šta je uradio, šta je mogao, šta je pogrešio. Tada ima nekako vremena za sve − započinje svoju tešku priču ova vedra porodična žena.

A taj optimizam i hrabro koračanje kroz život možda su joj i pomogli u životnoj bici.

− Ja sam jedna vedra osoba, nisam dozvolila da me ta situacija posebno slomi. Ali kada sam završila sa terapijama, ja sam i javno na svom Fejsbuk profilu napisala: ‘Hajde ljudi, dođite. Redno bi bilo da slavimo život!’. To je mnogo velika stvar, jer onda shvatiš da je u stvari moglo da te nema − ne skriva ova žena svoje oduševljenje što je u njenom slučaju pobedio život.

Životnu dramu ne proživljavaju samo pacijenti već i medicinsko osoblje. I oni su ljudi pa su im i reakcije različite. Uglavnom preovladava ljudskost, a ne ogoleli profesionalizam.

− Neki su zabrinuti. Pokazuju neku zabrinutost. Pa su onda tu. Pitaju šta treba. Non-stop su oko vas. Nekima je to rutina, čini mi se, osam sati radnog vremena, dođem dam ti šta ti piše tamo i okrenem se i odem i ne pitam te, čak šta više, ni kako si. Ali više je ovih drugih, koji su zabrinuti, unezvereni, čak šta više mnogi dokotori i pričaju sa nama i kažu nam ‘Ma izvući će te se, mi smo to već preživeli. Mnogi doktori su nam već bili zaraženi’ – priča naša sagovornica o naporima medicinara koji su joj bili jedina prijateljska podrška u tom trenutku, iako im se lica nisu videla.

Ona ima i jedu poruku za one koje baš mnogo ne plaši virus korona. Prvo poželela im je da se nikada od ove bolesti ne razbole i da se o prisustvu virusa ne uveravaju na ličnom primeru.

− Daj bože da oni žive u zabludi tako doveka i da ne osete ovo što sam osetila ja, ili bilo ko od nas zaraženih i eto neka žive u svom neznanju bez posledica, ja im to želim − poručila je naša sagovornica na kraju.

Ali, želje su jedno, a surova realnost nešto drugo. Nažalost, svakodnevica nam kazuje da nema nedodirljivih, kada je u pitanju ovaj podmukli virus. Ovo svedočenje nas opominje da se držimo preporučenih mera. To je u našoj moći, a ostalo je van naše. 

Fotografije: Ilustracija (izvor Freepik).

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

1 × three =