Izjave ovih mladih ljudi nas podstiču da drugačije mislimo

Na dobre stvari javnost treba stalno podsećati sa ciljem da one budu prepoznate od sredine. U moru bezbroj svakojakih informacija i opšte težnje za zabavom veoma je važno ukazati na društveni značaj pojedinih događaja i procesa.

O nedeljnoj inkluzivnoj predstavi u aleksinačkom Domu kulture „Ljudi ovo nije Italijaˮ i boljem licu Aleksinca koje je tada pokazano smo već izveštavali. Tada su se na sceni našli polaznici Studija glume CKU i deca sa smetnjama u razvoju. O iskustvima na pripremi predstave i o međusobnom druženju ove dece razgovarali smo sa nekima od učesnika.

Za poštovanje je sa koliko emocija i formiranih stavova su govorili svršeni maturant gimnazije Jovana Marinković i gimnazijalac Aleksa Paović. Neki njihovi stavovi prosto nas starije teraju na razmišljanje i na promenu nekih naših ponašanja kada je u pitanju inkluzivna problematika.

Oba naša sagovornika su se složila da je za njih ovo bilo prelepo iskustvo. Jovana misli da se sa ovakvim predstavama treba i dalje nastaviti, jer ova deca to zaslužuju, a mi bismo dodali i njihovi roditelji.

‒ Ova deca su možda čak i previše posebna i imaju mnogo više nekih lepih vrednosti, koje im možda nismo dozvolili da pokažu. Trebalo bi da im damo više prostora ‒ kaže Jovana, uz napomenu da je nedeljni nastup vrlo emotivno doživela i ako je na probama sto puta sa kolegama prošla komad.

Igranje ove predstave je za nju nešto posebno i kaže da se sva naježila poklanjajući se sa celom ekipom publici. Dok nam priča o iskustvima pokazuje na neki način i zahvalnost što je upoznala i stekla neke nove vrednosti bitne za razvoj ličnosti, a i zajednice.

‒ Prvo što sam naučila, jeste da oni između sebe ne prave razliku. Koliko god mislimo da mi ovako između sebe ne pravimo razliku, verujte mi, pravimo. Oni su ti koji su nama pokazali da ne postoje razlike i ono što su oni još nama pokazali, jeste kako se voli. Kako izgleda jedno pravo drugarstvo – kaže naša sagovornica uz isticanje da sve njih iako su mali smatra kolegema i svi su jednaki, navodeći Dinu kao zvezdu, a i Vasu i Nađu, te Ognjena.

Za njenog kolegu Aleksu Paovića, Dina je, takođe zvezda predstave, mada priznaje da su mu ova deca previše draga.

‒ Dina je za mene bila najbolji prijatelj. To je devojčica koja je u kolicima i koja je bila moj partner na sceni. Ja sam sa njom zajedno išao kroz scenu i ona će da mi ostane zauvek u srcu ‒ ističe Aleksa  uz objašnjenje da je rad na predstavi bio malo duži, ali da je uspešno okončan.

On nam je objasnio zašto između nas i njih ne treba da stoji ona, onom i slični izrazi.

‒ Kada ti kažu kako ti je bilo da radiš sa  „onomˮ decom, ja se uvek zapitam koja su to „onaˮ deca? Ja kažem da smo svi tu isti. Sva deca su ista i nema „ovakveˮ ili „onakveˮ dece, samo jednostavno oni su malo drugačiji ‒ samouvereno kaže Aleksa.

Predstava je rađena po tekstu „Dobrodošli u Holandijuˮ, autorke Emili Perl Kingsli, koja je inače i majka deteta sa smetnjama.

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

20 + four =