Iskustva dr Brankovića, jednog od aleksinačkih lekara u kovid bolnici

Dva doktora iz Aleksinca anesteziolozi dr Dragan Branković i dr Mladen Stojanović su prethodnih četrdesetak dana bili deo timova koji su brinuli o najtežim pacijentima smeštenim u kovid bolnicu Kliničkog centra Niš. Njihova iskustva, kako medicinska tako i ljudska, ukazuju koliko je virus korona opasan i jedna nepoznanica sa kojom nije bilo lako da se medicina bori.

O uslovima rada, o emotivnim stanjima nakon izgubljenog ili spašenog života pacijenata razgovarali smo sa dr Brankovićem. Ovaj aleksinački anesteziolog kaže da su se on i njegove kolege sreli sa specifičnom bolešću bez iskustava u njenom lečenju.

– Ja sam pozvan od strane profesora Jankovića otprilike krajem marta, tako da sam 31. marta prvi put stupio na dužnost u Klinički centar u Nišu, na ispomoć. To je otprilike bio trenutak kada je najviše bilo teških bolesnika, mislim na bolesnike koji su na respiratorima. To je bio najteži period koji je trajao 15-20 dana. Posle toga je polako počelo da dolazi do smirivanja situacije i smanjenja priliva novih bolesnika.

Doktor Branković nakon odstranjivanja zaštitne opreme

Šta nikada nećete zaboraviti kada je u pitanju rad sa tim pacijentima i šta bi ste voleli da što pre zaboravite?

– Anesteziolozi su radili sa najtežim bolesnicima, bukvalno najtežim. To su bolesnici koji u principu sigurno ne bi preživeli da nije bilo anesteziologa i da nije bilo respiratora. To su bolesnici kod kojih lečenje pre toga, znači ambulantno i lečenje na Klinici za pulmologiju, nije dalo nikakve rezultate i kod kojih bi došlo sigurno do smrtnog ishoda. E, onda smo mi bili tu da eventualno damo još neku šansu za lečenje i za bilo kakvu pomoć. Mnogo je tu teških trenutaka bilo. Bilo je dosta starih ljudi, ali i dosta mladih. Tako da je svaki pacijent priča za sebe. Nažalost, ovaj virus je veoma opasan i agresivan, sa velikom smrtnošću. Generalno gledano u celom svetu, ne samo kod nas, je nepoznanica, nema nekih saznanja o tom virusu i dan-danas. Tek se sada neki radovi završavaju koji će nam dati smernice za neko dalje lečenje ako ponovo dođe do ekspanzije ovog virusa. U svakom slučaju bilo je mnogo teških trenutaka, mladih ljudi, na žalost, preminulih. Ne bih mogao da izdvojim ni jedan poseban slučaj, svaki pacijent je priča za sebe i svi su ljudi, tako da u svakom slučaju bilo je teško.

Da li hoćete da kažete da ste morali oko svakog pacijenta posebno da donosite odluke?

– Što se tiče lečenja, mi smo imali potpuno jasne preporuke za lečenje od strane Ministarstva zdravlja. One su opet donesene na osnovu iskustava lekara iz Kine koji su se prvi susreli sa tom epidemijom, iskustvima lekara iz Italije i još nekih evropskih zemalja. Znači, imali smo jasne protokole, nismo imali neku veliku slobodu za eksperimentisanje ili za neke pokušaje. Međutim, opet svaki pacijent je priča za sebe, svaki pacijent ima neke specifičnosti, sve zavisi od toga da li ima neku bolest, da li je gojazan ili nije, da li je virus napao samo pluća ili su u pitanju i bubrezi i srce. Tako da bilo je zaista teško zato što je ovaj virus ipak nepoznanica za medicinu.

Nakon svega, šta ćete pamtiti kao lepu uspomenu i neki srećni trenutak?

– Što se tiče lepih trenutaka, bilo ih je, lepi trenuci su kada posle višednevne ili višenedeljne borbe doživite da pacijenta skinete sa respiratora, da vidite njegov osmeh, da vidite kako priča, kako se javlja porodici telefonom. Kada osetite da ste uspeli.

Bilo je mnogo priča o uslovima rada. Koliko je teško raditi u zaštitnoj opremi u takvim uslovima? Šta je vama bilo najteže?

– Ja lično, kao i moj kolega Mladen Stojanović, anesteziolog iz Aleksinca, smo radili u respiratornim centrima. Tamo su bili bolesnici na respiratoru, to su najteži bolesnici. Zbog samog načina funkcionisanja respiratora koji virus bukvalno iz pacijenta raspršuje, pravi neku nevidljivu maglu u prostoriji, postoji veliki rizik od oboljevanja. Zato smo mi imali najveći nivo zaštite, takozvani nivo tri zaštite koji je podrazumevao odelo, zaštitne naočare i zaštitnu masku N3. Otprilike smo bili po četiri sata u kontinuitetu u prostorijama gde su respiratori. Ta zaštitna oprema je bila na svu sreću dobra, to se sad jasno vidi jer smo toliko puta bili unutra, a do sada se hvala bogu nismo zarazili virusom. Ali je jako teško izdržati u toj opremi zbog maske koja vrši jak pritisak na lice i to posle dva-tri sata boravka unutra postaje nepodnošljivo. Nekad dođe do zamagljivanja naočara ili vizira, što je takođe vrlo veliki problem, jer vi morate jasno da vidite i podatke na monitoru i na respiratoru i laboratorijske analize. Nekad morate da studirate pacijenta. Za to vreme ne možete, dok ste unutra, da pijete vodu, da idete u toalet i takve stvari. Tako da je zaista naporno i teško izdržati sve to. Ali opet kada vidite te ljude koji su jako bolesni i životno ugroženi, onda vam to nekako daje neku snagu da izdržite i da ne gledate sebe nego njih i da rešavate probleme u svakom trenutku.

Jedan komentar

  1. O Draganu ne sme nista lose reci relativno dugo se poznajemo od2010 g ja pekar on lekar. Nepodvaja ljude po arsinima ni skolskim ni ekonomskim. I veliki borac za jednkakost ljudi.

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

eighteen − six =