Frad

Danas u fabrici, sutra na ulici

Gledano iz današnje perspektive Aleksinac sa okolinom se, na neki način, od jedne industrijske sredine vratio u ruralno područje sa dominantnom poljoprivrednom proizvodnjom. Mnogi od radnika koji su ostali bez posla pokušali su da se bave poljoprivredom, ali je mali broj njih uspešan u ovoj delatnosti. Problem tih radnika nije samo nepravda naneta otpuštanjem i ostavljanjem bez sigurne egzistencije, već i moralna dilema da li su se dovoljno borili za fabrike u kojima su proveli veći deo svog radnog veka ili su im ti kolektivi bili utočište za nerad.

Sigurno da je bilo mnogo administracije i nerentabilnih poslova, ali rast tih firmi najverovatnije je bio i proizvod privrednih aktivnosti čiji su oni bili nosioci. Možda im je u samoupravljanju data i suvišna vlast u odlučivanju a da nisu, osim sopstvenog rada, učestvovali i svojim novcem i imetkom. Naravno to je bila nerealnost koju su oni kasnije skupo platili.

U novonastaloj situaciji kapitalističkog načina privređivanja društvo se još jednom ogrešilo o radnike. Većina njih, koji su podigli glas protiv određenih postupaka u privatizaciji tražeći često od Agencije da preispita privatizaciju pojedinih društvenih preduzeća, vrlo je loše prošla i u ličnom i u materijalnom smislu. Ostajali su bez posla, često napušteni i od svojih uplašenih i ucenjenih kolega radnika. Čak ni inspekcijski nalozi i presude suda nisu dali rezultata, bilo da se radi o povratku na posao ili pak ostvarivanju materijalne nadoknade.

Frad

Od ovakve odmazde nisu bile zaštićene ni sindikalne vođe iako, striktno tumačeći zakon, njihova sindikalna borba ne bi trebalo da bude kažnjena otpuštanjem i isterivanjem sa posla. Takav primer imamo među devetoro radnika nekadašnjeg giganta u proizvodnji filtera – fabrike Frad, koja zbog raznih stečajnih postupaka i transakcija odavno ne nosi ovo izvorno ime. Među tim radnicima bila su i dvojica vođa sindikalnih organizacija, Samostalnog sindikata i Sindikata nezavisnosti, koje gazda više nije želeo da vidi u krugu, kako smatra, svoje fabrike, bez obzira na cenu koju treba da plati. Zahvaljujući dobrom advokatskom timu i slaboj pravnoj zaštiti radnika uz onu našu srpsku, dobro poznatu, „rupu u zakonu” ta njegova bahatost nije ga previše koštala. Ljude nije vratio na posao, a stvoreni su i uslovi da izvršno rešenje o nadoknadi zarada postane neupotrebljivo. Firma koju su radnici tužili odavno je otišla u stečaj, a neke od aktivnosti Frada nastavljene su u okviru novoformiranog preduzeća, koga radnici nisu mogli da tuže.

Pitanje koje se ovde nameće – zašto i dalje sindikat nema pravne kapacitete i nije reagovao na početku suđenja u smislu traženja zabrane na otuđenje imovine dok traje spor?

Poražavajuće rezultate doneo je i drugi zahtev nezadovoljnih radnika, koji su tražili da se preispita privatizacija ovog društvenog preduzeća 2003. godine, kada je ono prodato za 800 hiljada evra uz obavezno ulaganje od tri miliona evra. Radnici su smatrali da taj ugovor nije ispoštovan, pa su zatražili pomoć i od lokalne samouprave. Opština Aleksinac podnela je tada Višem javnom tužilaštvu zahtev da preispita privatizaciju Frada. Više javno tužilaštvo u Nišu krajem 2014, prema pisanju medija, saopštilo je da vlasnik nije prekršio ugovor o privatizaciji fabrike.
Pretpostavljamo da je odluka doneta na osnovu dokumentacije sa kojom je raspolagala nekadašnja Agencija za privatizaciju. Očito da je Agencija, koja je danas prošlost, odradila ono što je bio zadatak dobijen od nekih uticajnih, privrednih i političkih krugova kod nas i u svetu. Sudbina ovih radnika, svaka za sebe, nosi priču o našem društvenom i političkom životu. O nekima od njih pisaćemo u narednim tekstovima.


grbOvaj medijski sadržaj nastao je u okviru projekta koji je sufinansiran sredstvima Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva. 

 

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

ten − 8 =