Naši dani

Smeh, suze, pa ovacije: Banjalučani i „Naši dani” na aleksinačkom Festivalu

Da li upravnik groblja može postati upravnik pozorišta, vatrogasac prvak drame, a starleta lektor? Da li je moguće kupiti posao, fakultetstku diplomu, magistraturu ili doktorat? Da li je profesorka srpskog dovoljno kvalifikovana da postane kafe-kuvarica? Na sva ova pitanja potvrdan odgovor daje komad „Naši dani” Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke, koji je sinoć izveden kao četvrti takmičarski komad osmog Festivala prvoizvedenih predstava. Na sva ova pitanja potvrdan odgovor, nažalost, daje i naša realnost, odnosno „naši dani” koji i dalje verno oslikavaju Disovo pisanje, sto godina kasnije.

Da li je jedini izlaz mladih i obrazovanih, možda, karta u jednom pravcu ka nekom boljem, uređenijem društvu? To pitanje sebi je postavio i autor dramskog teksta Željko Stjepanović.

Naši dani – Na ideju da napišem ovaj tekst došao sam kada je naš ansambl gostovao u Beču sa predstavom ‘Gospođa ministarka’. Publika je bila sačinjena od naših ljudi koji su studirali u Beču i to su bili najbolji stručnjaci u austrijskom društvu. Znači oni najpametniji, koji su spremni da vode naše društvo, oni su otišli i to početkom dve hiljaditih. Posle njih su odlazili ljudi koji nisu imali posla, zatim oni koji imaju posla ali male plate, a sada odlaze ljudi koji su jednostavno nezadovoljni društvom u kome se nalaze – kaže Željko Stjepanović, glumac u Narodnom pozorištu Republike Srpske, kome je ovo prvi dramski tekst. 

Ipak ovo nije samo slika koja je aktuelna u Republici Srpskoj ili Srbiji, već je čitav region prepun onih koji hrle u „beli” svet. Autor teksta to vidi kao posledicu tranzicije i globalizma, ali i rezultat urušavanja ćelije društva i obrazovnog sistema.

– Igrali smo ovu predstavu na festivalu u Brčkom i jedan kritičar iz Zagreba je rekao vi obavezno morate da dođete kod nas jer ova predstava je bukvalno jako aktuelna i u Zagrebu i u celoj Hrvatskoj. Ante Marković je u zadnjem intervjuu rekao nemojte ljudi da idete u taj rat, postaćemo robovi i periferija Evrope i upravo se to desilo. Ono što nama rade, čega nismo svesni, a što preslikavamo kao zapadni način života, jeste da nam uništavaju sve, porodicu, školstvo, obrazovanje, nauku. Ako vam neko uništi školstvo, obrazovanje, dobijate moralne nakaze – smatra autor teksta. 

Naši dani

U našem društvu postalo je normalnost da se snalazimo, smatra Stjepanović. Okolnosti su nas naterale da stalno iznalazimo neke prečice, koje su neretko popločane nemoralom.

– Uvek kad se neko snalazi, on se snalazi na štetu drugoga. Tako i ovaj direktor pozorišta počinje da se snalazi onoga trenutka kada njemu ministar nije dao pare da napravi predstavu. Koviljka koju je satrla tranzicija ona se snalazi tako što direktora špijunira, prenosi novinaru, novinar pravi aferu i izvlači od direktora pare. Dakle mi se snalazimo u jednom društvu i to je najveći problem. Ne pravimo društvo koje je uređeno. Nećemo da shvatimo da moramo da počnemo od našeg obrazovanja i od toga da postanemo moralniji ljudi – kaže Stjepanović.   

Da smo i mi umrljani nemoralom koji vlada u društvu, potvrđuje naša svakodnevica. Mi smo ti koji su prihvatili da se kod lekara ne ide praznih ruku i oni koji ne reaguju na devijantno ponašanje u društvu. Neki primeri iz našeg okruženja pokazuju nam da Stjepanovićevo pisanje nije prenaglašeno.

– Kod nas u Bosni imate sudiju koji je osuđen pravosnažno, a i dalje nastavlja da sudi. Kako može da sudi ako je osuđen pravosnažno. Ništa bolje nije ni u zdravstvu. Imate lekara koji je vrhunski stručnjak, ali zbog nedovoljne plate mora da se snalazi, a snalazi se tako što mu morate doneti taj mito. I mi smo pristali svi na taj mito. Sad je postalo neprijatno ako odete kod lekara i ne date ništa. Imao sam situaciju kada sam se pitao koliko da dam para da se ne obrukam. E ta normalnost nije normalna – ističe autor teksta. 

Naši dani

Ti nenormalni oblici ponašanja koje je teško iskoreniti, autor teksta i banjalučki glumac Željko Stjepanović vidi i kao posledicu ratova koji su nam se dešavali u proteklom periodu. Ljudi su postali nervozni, bahati i spremni da na svako nezadovoljstvo odgovore agresijom.

– Gostovali smo u gradu Tuluzu u Francuskoj sa Handkeovom predstavom ‘Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima’  i u predstavi se radi o istoriji dešavanja u jednom gradu, odnosno jednom trgu, od dolaska Turaka do Austrougara, tu se provlače jedan rat, drugi, treći, pa neki mirnodopski period, pa četvrti rat. Publika je ostala šokirana, prilazili su nam i pitali je l’ se stvarno kod vas toliko ratovalo. Ljudi nisu imali rat 750 godina, to su mirni, opušteni ljudi, osećate u vazduhu da nije bilo rata. Ja se onda setim Beograda, sletim na aerodrom i uzmem taksi i ne stignem do centra grada, jer me toliko nabrijani taksista koji j**e svima mater usput toliko digne da ja moram da kažem druže aj’ molim te stani da izađem, ja ovo više ne mogu da podnesem. Koliko smo mi mentalno i fizički osakaćeni ovim stvarima koje nam se dešavaju. Ja sam ovaj tekst počeo pisati tako što sam se svađao sam sa sobom, pa da ne bih izludeo zbog ovoga što nam se dešava, rekoh bolje da to stavim na papir pa da nekako doživim katarzu i da izbacim taj jad iz sebe – iskren je autor teksta. 

Jedan od glavnih glumaca u predstavi Nikola Milijić, čiji junak od grobara dospeva do upravnika pozorišta, a čiji tekst obiluje humorom, što upotpunjuje odlična gluma, kaže da starhuje da će i za sto godina Disove reči biti aktuelne.

– Predstava govori te bitne stvari koje se svakog ko je normalan i ko ima imalo zdravog razuma tiču, a ne spada u te predstave da se sve kaže ogoljeno i grubo. Obiluje humorom, ali to je i strašno i smešno istovremeno, tako da verujem da publici ostane jedna knedla u grlu kada se ovo završi. Nažalost, ova Disova pesma koju na kraju kažemo davno je napisana, ali evo mi do dana današnjeg izgleda da se kao narod nismo opametili – smatra glumac. 

Naši dani

Ipak da ne bi sve bilo tako crno i da bi publika u sali nakon smeha i suza zaista mogla da doživi pročišćenje, reditelj Jug Radivojević odučio se za dva kraja. Prvi ostavlja gorčinu jer je pored teške scene praćen i stihovima Vladislava Petkovića Disa, dok drugi ostavlja nadu da ljubav može prevazići sve nakaradnosti i probleme.

Publika u Aleksincu prvo gostovanje i predstavu pozorišta iz Republike Srpske pozdravila je gromoglasnim i dugim aplauzom. Parlament Gimnazije za glumca večeri proglasio je Miljku Brđanin, koja tumači lik Koviljke.

Naši dani

Kompletan komad 

Nakon igranja predstave „Naši dani”, aleksinački glumac i psiholog Dragoslav Ranđelović kaže da se u komadu oseća rediteljsko prisustvo Juga Radivojevića i da je u komadu sve izbalansirano do te mere da nema šta ni da se oduzme niti da se doda. 

– O predstavi mogu da govorim i objektivno i subjektivno. Objektivno jer smo večeras prisustvovali jednom izuzetnom pozorišnom događaju sa savremenom tematikom, a opet tako ispričanom da nema više ni emocije koja je preostala u čoveku. Sve je večeras ispražnjeno i napunjeno u isto vreme. Subjektivno jer sam sa rediteljem ove predstave radio12 predstava i znam njegov rediteljski postupak i ovo je prava slika i Juga Radivojevića. Čast je ovom gradu što je on ovde radio toliko predstava, a meni lično što sam sa njim imao priliku i čast da radim i što je moja porodica prijatelj sa njegovom porodicom, tako da više ne mogu jer je puno emocija. On je veliki reditelj i biće jedan od naših najvećih reditelja – smatra Ranđelović. 

Večeras „Balava” 

Peta takmičarska predstava je Balava, Beo Arta iz Beograda, po tekstu Dunje Matić, u režiji Andreja Nosova. Ovaj komad preispituje iskonske porodične i međuljudske odnose i njihov uticaj i značaj na svakodnevni život, kao i to kakve posledice porodica ima na čoveka.

Više fotografija na fejsbuk stranici Radio Aleksinca 

 

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

5 × two =