Roman o čoveku koji traži sebe ili priča o nama

U galeriji Centra za kulturu i umetnost u Aleksincu, sinoć je održana promocija knjige „Herceg Polanski – Usmeni ispit iz kreativnog pisanjaˮ, autora Miloša Grozdanovića.

Prilikom da aleksinačka čitalačka publika čuje nešto više o prestižno nagađenom romanu i razgovara sa piscem, završen je još jedan dan Aleksinačkog letnjeg festivala.

‒ Ovaj roman je dosta drugačiji od svega što danas imamo priliku da čitamo, odnosno od onoga što se plasira kao popularna književnost u Srbiji. Smatram da u njemu ima dosta istorijskih podataka, koji ili nisu dostupni široj javnosti ili se o njima dosta ne priča i da bi svi oni koji su zaljubljenici u istoriju ili žele možda da saznaju šta se događalo, će u njemu pronaći dosta istorijskih podataka, jer se oni u samom romanu nalaze preneseni u celosti onakvim kakvi jesu ‒ kaže Grozdanović.

Autor je iskoristio priliku da napiše roman kakav smatra da je našoj književnosti potreban. Tu ideju je i prepoznao stručni žiri, te je Miloš dobio nagradu žirija ,,Slaviša Nikolin Živkovićˮ kao najbolji rukopis romana na srpskom jeziku za 2019. godinu.

Naslov u kome ime i prezime privlače pažnju, Herceg Polanski, autor nije sasvim slučajno odabrao. Poznavaoci njegovog stvaralaštva setiće se da se Herceg Polanski već nalazi u njegovom prvom romanu. Ovaj lik je kupio srca čitalaca, pa je samim tim i neko čije se ime sreće kroz novu priču, te je očekivano od autora da se ono nađe u samom naslovu romana.

‒ On je čovek koji je dugo tražio sebe, promenio nekoliko fakulteta i na kraju shvatio da je rođen za književnost i srpski jezik, i sam roman je u stvari njegov diplomski rad na Filozofskom fakultetu u Nišu ‒ objašnjava autor.

Pisanje romana sa istorijskom tematikom iziskuje iscrpan rad po pitanju temeljnog proučavanja podataka, spisa, dokumenata. Međutim, pisac ne zastupa nijednu tezu u romanu i ostavlja čitaocima mogućnost da sami procene dokumentarnost istih. Autor, takođe, ostavlja i čitaocima slobodu da se uvere u tačnost podataka i da sami donesu određene zaključke.

‒ A onda nekih dvadeset posto u samom romanu, pronalazeći one rupe u istoriji koje postoje, kojih smo svi svesni, izmaštam na neki svoj vrlo često apsurdan način i onda možda čak čitaoce dovedem u zabludu da ovih osamdeset posto koji su tačni i koji su tim slučajem možda i preneseni autentično, možda i nisu tačni. Na taj način pokušavam da probudim u čitaocima želju da se zapitaju i možda pronađu još neki izvor kako bi pronašli još nešto interesantno ‒ kaže Grozdanović.

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

twenty + two =