kinez alpress

Dobro je, video sam Kineza

Viđao sam ja i ranije Kineze. A i danas pamtim mog pokojnog oca Branislava koji mi je, sećajući se njemu dragog čoveka iz susednog sela, ispričao priču da je taj seljak, pedesetih godina prošlog veka, pripovedao „da će doći vreme kada će svetom zavladati žuta rasa”. Narod, kako to biva, podelio se; jedni su ga smatrali „izlapelim” i zamajanim čovekom, dok su ga drugi vrlo ozbiljno shvatali. Ali su se i oni podelili. Nije bilo jasno da li su to uradili po političkoj ili drugoj osnovi. Prvi su tu rasu videli u liku Japanca, a drugi u Kinezu. Da li su monarhisti bili za prvog a komunisti za drugog, ili su jedni verovali u tada tehničku dominaciji Japana a drugi pak u mnogoljudost Kine, teško je bilo utvrditi.

Bilo kako bilo, 2020. virus korona pripretio nam je prosto rečeno da nam „rasturi” zdravstveni sistem. U pomoć pozvasmo, neko kaže braću, drugi prijatelje, Kineze. Ja bih ipak rekao prijatelje, a ne braću. Zašto? Imamo neke zajedničke osobine, ali imamo i dve koje nas razlikuju. Disciplina i odgovornost.

Prvih dana vanrednog stanja na kineskim prodavnicama u gradu stavljen je katanac, a na izlozima uljudno napisano izvinjenje „Ne radimo zbog renoviranje” ili „Koristimo godišnji odmor”. U zgradi gde nam je redakcija, gde kolega Milan i ja svakodnevno dolazimo na posao (ostali rade od kuće), stanuje jedna simpatična i draga kineska porodica sa kojom smo skoro svakog jutra razmenjivali srdačne pozdrave.

Kako je nastalo ovo korona stanje, od njih ni traga ni glasa. Pre desetak dana, pitam ostale komšije za Kineze. Mislio sam da su se nekako snašli i otputovali. Prevario sam se. Komšije mi kažu da su tu, da ih čuju, da su u stanu, ali da ih ne vide. Postade mi kristalno jasno da tako disciplinovan i odgovoran, zlobnici bi kazali vaspitan u diktaturi, narod mora da uspe. I tad se setih one priče sa početka. Tako da i do današnjeg dana još uvek nije potpuno jasno šta je onaj seljak bio, vidovnjak ili „zamlaćena komunjara”. Kako stvari sada stoje, naredna decenija će dati odgovor i na to pitanje.

kinez alpress
Ilustracija: Zoran Živković

A odgovor koji me muči sada. Da li korona posustaje? Verovatno. U petak, dok sam na parkingu sedao u auto, vidim Kineza kako izlazi iz zgrade i sa jasnim ciljem i pravcem kretanja odlazi na ulicu. Dobro je, rekoh sebi, vidim Kineza.

I sam ne zam zašto, al’ sam se tako osećao. Verovatno zato što sam cenio i poštovao njegovu disciplinu i odgovornost, kao i dostignuća zemlje kojoj je on pripadao. Pa je njegovo pojavljivanje za mene bio znak da je najgore prošlo.

Zato sam ja, koliko god to zvučalo otrcano „za čelično prijateljstvo”, a ne za bratstvo. Mi Srbi znamo da se više puta posvađamo i pomirimo sa bratom. A to u globalnom svetu ne funkcioniše baš tako.

 

Jedan komentar

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

four × 2 =