Saša Torlaković

Saša Torlaković: Mali narodi lako zaboravljaju svoje velikane

Kada kao glumac dobijete priliku da oživite nekog od slavnih predaka, pa još i sugrađanina, to je velika čast, ali i još veća odgovornost. Milan Konjović je za mene lično bio gromada od čoveka i slikarska veličina ne samo svog doba, već je to ostao i do današnjih dana. Žao mi je što živimo u takvom vremenu i u sredini koja je sklona zaboravu i spremna da vrlo lako odbaci svoje pretke, ne samo u kulturi, već i u drugim sferama života kaže glumac Somborskog pozorišta Saša Torlaković.

Saša Torlaković
Foto: Hadži Miodrag Miladinović

U predstavi „Maestro” igrate lik Milana Konjovića. Autor komada Milivoje Mlađenović vidi ga kao zanesenjaka i osobenjaka, naprasitog i otresitog umetnika, često odsutnog ili porinutog u razmišljanja o umetnosti, životu i smrti. Šta je za vas bio najveći motiv da prihvatite ovu ulogu i kako vi doživljavate Milana Konjovića?

Moj najveći motiv da radim ovu ulogu bio je to što igram jednog izuzetno velikog slikara. To je čovek koji je ostavio legat od 6000 slika i poklonio ih narodu. To niko i ni na koji način ne može da otuđi, jer je lično on napravio takav statut po kome je nemoguće razdvojiti slike od galerije. O Milanu Konjoviću bih mogao da vam pričam satima. O anegdotama, pričama koje ga prate, o tome da je bio ovakav ili onakav. Imate oponente njegovom delu, a to su, naravno, ljudi koji nikada nisu ušli u njegovu galeriju. Ako vas ikad nanese put u Sombor, nemojte propustiti priliku da obiđete Konjovićevu galeriju. Preko tih slika, boja, te energije, strasti, erotike i lepote može vam potpuno biti jasno ne samo kakav je to čovek bio, već možete stvoriti sliku o njemu kao umetniku. Za mene lično, on je jedna gromada u umetničkom smislu.

Sombor kao mala i palanačka sredina nije uvek blagonaklono gledao na život i rad Milana Konjovića. U kojoj meri se taj odnos prema umetniku i umetnosti uopšte promenio do danas?

Moje mišljenje je da Milan Konjović nije bio drugačiji čovek, niti bolji, niti gori od bilo koga drugog. Sliku o njemu je stvarala palanka, jer Sombor jeste u neku ruku palanka i postoji taj palanački duh. A onda, kada to kao koncentrične krugove razvijete po celoj Srbiji, dođete do toga da svako od nas misli da najbolje zna kako Novak Đoković treba da igra, kolika treba da bude Jokićeva minutaža, kako treba da se vode država, ekonomija, privreda… Mislim da je to jedna od osobina malih naroda. Ja svoj narod veoma volim, ali je to tako. Razgovarali smo o iskustvima koja smo imali kada smo gostovali, recimo, u Rusiji i kakva je, zapravo, razlika između velikih i malih naroda. Ako uzmemo samo kulturu, videćemo koliko veliki narodi vode računa o svojim velikanima, a koliko mali narodi imaju mali, pileći mozak, koji zaboravlja vrlo brzo.

Ceo intervju dostupan je u elektronskom izdanju „Novosti juga: 

https://alpress.rs/files/NovostiJuga.pdf

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

11 + 5 =