Zapisi sa Metohije: Oduševili Nušića, sa Handkeom slavili Vaskrs

Metohija je bogata zanimljivim mestima. Jedno od njih je i Velika Hoča. Ovdašnji Srbi su oduševili našeg poznatog pisca i diplomatu Branislava Nušića. Sa njima Vaskrs je slavio i nobelovac Peter Handke.


Stanovnici Velike Hoče – simbol srpskog opstanka u Metohiji

Šta je legenda, a šta istina o Velikoj Hoči, nije ni bitno za ovu priču. Ljudi i njihov doživljaj stvarnosti su vanvremenske i vanmaterijalne stvari koje ih određuju – da li negde pripadaju ili ne. Moj prvi put u Velikoj Hoči, prvi put razgovaram sa čovekom koji mi je odnekud poznat i još zna za moj Gredetin na padinama Velikog Jastrepca, mesto u kome godinama živim.

Dok pomalo razočarani što nismo bili te sreće da obiđemo vinariju Dečansku napuštamo manastir, sreće nas Srđan Petrović i ljubazno se nudi da nas ugosti u svojoj „Vinici Petrović”. Vremena je malo, a želja velika. Prihvatamo gostoprimstvo.

Osim što nam je ukratko ispričao istorijat Velike Hoče i istorijat vekovne proizvodnje vina na ovim prostorima, Petrović je dodao da je ponosan na porodičnu tradiciju u gajenju vinove loze. Pokazuje nam tursku tapiju koju je njegova baka Stana čuvala sa ostalim dokumentima. On je šesta generacija koja se bavi ovim poslom.

− Ja sam uzeo to da prevedem. Nisam znao kako, pa sam slao i turskoj ambasadi. Oni su mi dali spisak prevodilaca i dr Mirjana Marinković, stalni sudski tumač u Okružnom sudu u Beogradu, prevela je carsku potvrdu sa monogramom sultana Mehmeda V Rešada iz 1327. godine po hidžri, odnosno 24. novembra 1911.godine. Car Rešad priznaje pravo mojoj porodici na vinariju, na proizvodnju vina, na grožđe, zapravo priznaje pravo privatne svojine i pravo na osnovnu proizvodnju − naglašava Petrović i veštinom najboljih marketiških stručnjaka sa tema iz prošlosti prelazi na priču o vinima i proizvodima od grožđa koje nudi ovaj podrum.

Ponuda je velika. Naš sagovornik kaže da među kupcima ima i stranih turista, a dobar posao pravi i sa Albancima. Međutim, pošto se bliži kraj naše kratke posete, iznenada Srđan svu svoju pažnju usmerava da nam objasni kako je on povezan sa krajem iz koga mi dolazimo.

Priča nam da poznaje mnogo ljudi u Ražnju, da je radio u tamošnjim Rubinovim vinogradima, a živeo je i radio jedno vreme i u Kruševcu. U moj Gredetin je dovezao hiljadu litara vina za slavlje jednog gastarbajtera iz ovog mesta, koji je prijatelj njegovog brata. Kratko ćaskamo o zajedničkim ražanjskim poznanicima. On iz Velike Hoče, a ja iz opštine Aleksinac. Stiče se utisak da on pripada i nama ovamo, a da ja, iako sam prvi put u njegovoj oazi vinove loze, kao da sam nekada već tu bio. Nažalost, nismo imali vremena da pričamo o njegovom najpoznatijem gostu, nobelovcu Petru Handkeu, koji je ovde više puta boravio.

Iako još nisam napustio Hoču, obuzima me želja da joj se ponovo vratim i provedem ceo dan sa ovim ljudima.Tu pomisao mi još više pojačava i nedovršen filozovsko-religijski i životni razgovor o zemlji, telu i duši sa parohom crkve Arhiđakona Stefana, ocem Milenkom Grešnim. Razgovor sa ovim sveštenikom je kao lek. Saznajni, jer podstiče na razmišljanje, vanvremenski. S druge strane, opuštajući. Videvši naše čuđenje pošto je izgovorio svoje monaško ime, on sa istim onim razgaljujućim tonom reče „nema bezgrešnih”. Dve reči, a velika poruka. Naročito za ljude koji razmišljuju, bilo da su verujući ili ne.

A jedan od naših velikana, koji je puno razmišljao o Srbima u Metohiji, jeste i čuveni BranislavNušić, čije su reči od pre skoro jednog veka: „Srbi Velike Hoče najviše su se održali protiv zuluma, stoga se u celoj Podrimi smatraju kao najodvažniji”, inspirisale autora murala u centru naselja.

Nažalost, u taj njen viševekovni opstanak utkane su mnoge srpske žrtve. Na neke od njih ukazuje i spomenik ubijenih i kidnapovanih Srba opštine Orahovac u periodu od 1998. do 2000. godine. Na podužem spisku su i izbeglice iz Hrvatske.

Na kraju, vratimo se onome što je nobelovac Handke prilikom posete 2015. godine odgovorio kada su ga pitali šta je to što ga veže za Veliku Hoču i Srbe: „Srpski narod na Kosovu je tragičan narod, takođe gubitnik, a ja sam jednostavno na strani gubitnika”. Možda je vreme da više ovakvih  prijatelji budu na našoj strani, na strani dobitnika. A veliki dobitnik je narod koji kao kulturno nasleđe ima Veliku Hoču. Da bismo bili toga svesni, moramo je i lično doživeti.

Ninoslav Miljković


Naselje

Prvi sačuvani pisani dokument u kome se Velika Hoča spominje jeste darovno pismo Stefana Nemanje iz XII veka, u kome on manastiru Hilandaru daruje Veliku Hoču sa nekoliko okolnih sela. Kao Hilandarski metoh, Velika Hoča se ubrzano razvijala, a naselje se širilo i prerastalo u snažan trgovački, duhovni i zanatski centar srednjovekovne Srbije.

Izvrstan geografski položaj i povoljan sastav zemljišta, kao i blizina srednjovekovne magistrale Prizren-Ras, uticali su na formiranje vinograda na velikim površinama u Podrimlju. Izvozilo se vino, med, vosak, vuna, mlečni proizvodi. U doba svog najvećeg uspona, Velika Hoča je navodno brojala 40 do 50 hiljada stanovnika, postojale su 24 crkve i jedan manastir, a njeni trgovi su vrvili od sveta.

Svoje vinograde su tu podizali i drugi manastiri, poput Dečana, Deviča, Marka Koriškog, kao i bogatiji pojedinci, a zatim i svoje vinice, konake i letnjikovce. Legenda kaže da je od Velike Hoče do Dušanovog ,carskog grada Prizrena išao vinovod. Zbog svega ovoga, kao i na osnovu mnogih zapisa i dokumenata, smatra se da je područje Prizrena i Velike Hoče najpoznatije vinogradarsko područje srednjovekovne Srbije. Metohija je kolevka srpskog vinogradarstva, odakle se kultura gajenja vinove loze širila, a sorte prenosile u druga područja naše zemlje. 

U Velikoj Hoči danas živi između 600 i 800 Srba, dok ih je pre rata bilo preko 1.500. Po popisu iz 2011.godine, koji su Srbi bojkotovali, njih je samo 75, što je, naravno, netačno.


Tekst objavljen u dodatku “KiM Odjek” – Novosti juga br.70-71 (novembar-decembar 2020.)

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

2 − 2 =