Bora Dugić

Bora Dugić: Svako treba da teži svom originalu, a ne tuđoj kopiji

Sa nestrpljenjem je aleksinačka publika čekala čak pola veka da prvi put u svom gradu čuje čuvenog frulaša Boru Dugića. Dugi aplauzi i pažljivo praćenje Borinog muziciranja ostavili su utisak, kako je i sam zapazio, „publike kakva se samo može poželeti”. I Bora Dugić, koji dugo nosi epitet čarobne ili božanstvene frule, na Aleksinčane je ostavio utisak gosta koga bi uvek rado dočekali. Iako stvara na tradicionalnom narodnom instrumentu, ovog umetnika na muzičkoj sceni poštuju svi, od metalaca do onih koji preferiraju klasičnu muziku. Za „Alpres” kaže da svako treba da teži tome da sebe u nečemu pronađe, a ono što on stvara plod je ne samo vežbe i upornosti već i ogromne ljubavi koja pokreće sve te neverovatne tonove.

Bora Dugic Čini se da interesovanje za vašu muziku ne jenjava i da se za nju interesuju i nove generacije kojima je bliskija elektronska muzika. Da li ste zadovoljni današnjim interesovanjem za muzički pravac kojim se bavite? 

Naravno da jesam, inače bih davno prestao to da radim. Znate kako, vi morate da imate podršku. Pođimo od porodice, ćelije društva, ako se lepo slažete sa majkom, sa svojom decom, sestrama, braćom onda naravno sve lepo funkcioniše i vi onda radite za njih i volite ih. Isto je tako ako vam pođe za rukom da uzmete neki muzički instrument ili bilo šta da radite i to se na neki način oplodi, postaje bolje nego juče i svakim danom sve bolje, onda vi to zavolite. Imam utisak da tu postoji dvostrana korespodencija, da ta muzika ako ti želiš nju i ona želi tebe. To deluje malo mistično, ali imam takav utisak jer znam da što više sviram meni se tonovi lakše odazivaju. Neko će reći da je to zbog vežbanja, ali nije samo zbog toga, već unutra postoji duh, vaš duh koji to pokreće. Taj duh se raduje onome čemu se vi radujete jer čovek i duh u njemu su jedno dok je čovek živ.

Pet decenija se bavite muzikom, interesantno je čuti kako Vi sa takvim iskustvom gledate na današnju muzičku scenu. Da li ima onih koji mogu sačuvati našu izvornu muziku? 

Najvažnija stvar jeste naći sebe u nečemu. Problem je što ima jako puno muzičara koji sebe ne mogu da pronađu ili imitiraju druge, ili postanu lenji zato što im nešto ne ide od ruke, a da bi vam išlo od ruke onda mora biti milion ponavljanja. Mislite li da ovo što sam ja pokazao u Aleksincu je tek onako i da je sve izašlo samo. Ne, to je rezultat jednog teškog rada, dok se vi sa instrumentom ne srodite toliko da on radi sve ono što vi hoćete i to je jedna uspela sinhronizacija. Nema tu mistike, u pitanju je fizika i vaša želja da nešto na taj način poručite. Ako jako puno želite to što radite ono će se ovaplotiti. Ono će odjedanput iznići i vama će se činiti ni iz čega. Ne ni iz čega, nego iz vaše ljubavi prema tome i jednog momenta Bog će vas nagraditi. Kao kada pišete knjigu, kada pišete pesme, bilo šta da radite u životu vi morate da imate jednu sopstvenu inicijaciju koja mora da bude jaka i mora da bude stalna.

Bitno je održati kontinuitet i biti dosledan?

Tako je, ne može jednog momenta da vam dođe neću više, mrzi me i onda to što ste znali zaboravite i stalno počinjete ispočetka i nikada ništa ne dovršite. Morate da se trudite da nešto što ste počeli završite, neka je čak i loše to kako ste počeli, završite ga. Pa kad onda sve skupa analizirate, početak kako ste počeli i kraj kako ste dovršili, uviđate da li možete bolje. Onda treba puno da radite dok jednog momenta ne bude savršeno za vas, dok ne shvatite da ne umete bolje. Onda se divite sebi kako ste svojim radom napravili nešto što vredi, a onda će to gledati i drugi pa će i oni uživati i to će za vas biti ohrabrenje da još jedanput pokušate da napravite svoje remek-delo. To je ta priča, ništa ne nastaje samo od sebe. Čovek je biće izuzetno respektivno. Bog je napravio čoveka po svojoj slici, po svom obliku. Zamislite samo jedna ljudska šaka koliko vredi i koliko ona može stvari da uradi istog momenta. Uzmimo sviranje, ta četiri prsta su angažovana, svaki radi svoj posao i sve ispada lepo, a da ne govorimo o nekim stvarima koje možete rukama da napravite, koje su mnogo važnije nego što je titranje vazduha u muzičkom instrumentu.

Bora Dugić

Ta energija i mnogo ljubavi prema muzici vas nikada nisu napuštali. Možda je to „tajna” Vašeg uspeha?

Nije tajna, to je istina. Ako nešto volite to će se ovaplotiti, ako nešto mrzite to će pobeći od vas.

Čime se rukovodite kada izađete na scenu, kada stvarate, koji je Vaš motiv?

Moj motiv je pre svega publika. Da publici prikažem ono što očekuje od mene. To je poprilično težak i neizvestan posao. Neće svaki put da vam izađe isto, takav je život, svi smo mi od krvi i mesa, svi smo mi skloni greškama. Ono što me uvek plaši na sceni jeste da ne pogrešim tamo gde ne treba da se pogreši, u tome je cela priča. Nekada greška zna da podstakne publiku da vas ohrabri. Za mene je scena jedan prostor na koji kad izađem ja dugujem onima koji su zbog mene tu na stolicama i ja im dugujem da budu zadovoljni posle moje završene numere.

Kakav je bio odnos sa aleksinačkom publikom? 

Fenomenalna publika kakva se samo može poželeti. Videli ste kakav je aplauz bio kada sam završio nastup. Vrlo sam srećan što se dogodilo ovo veče. Nikada nisam bio u Aleksincu, prolazio sam samo, ali svirao sam prvi put, a nalazim se baš u poznim godinama, pa nekako čudno malo deluje. Ja sam Kragujevčanin, koji živi u Beogradu, ali Srbija je isuviše mala i nije Aleksinac na kraju sveta. Sve je to tako blizu, samo što ili mi nemamo vremena da dođemo ili nas niko ne zove, a nezvan gost, znate, ne voli da dolazi.

Danas je sve prisutnija mešavina muzičkih žanrova. Šta mislite da li ta kombinacija stilova može da sačuva tradicionalnu muziku ili da doprinese njenom nestanku?

Može da doprinese opstanku, a da li će je sačuvati to se već mora razmišljati neki duži vremenski period. Sačuvati od danas do sutra je jedna priča, ali da se sačuva od ovog stoleća do sledećeg stoleća to je već poprilično na klimavim nogama i vi to ne znate i nikada nećete saznati šta će se tada dešavati. Uvek će se počinjati ispočetka, rađaće se novi talenti koji će možda uzeti nešto što smo mi uradili, onda će dodati deo svog talenta, napraviće neki drugi miks, jedan drugi oblik koji će to doba da prihvati. To će biti originalno u tom vremenu. Ako krenete sada od Ajnštajna i vi napišete E = mc². Sve ste vi to tačno napisali, ali niste Ajnštajn.

A da li Bora Dugić danas ima dostojne naslednike, kakav je vaš utisak?

To je jedno pitanje koje je potpuno apstraktno, u smislu što ja ne mogu da projektujem nekoga ko neće da bude ono što sam ja postao. U muzici ne postoji nasledno pravo, zato što morate biti originalni. Prema tome, ako vas neko nasledi na onaj način na koji ste vi ste svirali, on je samo kopija. Taj mora da bude originalan, on mora svoj original da pokaže publici, svetu u vremenu u kome živi. Uzmite, recimo, Mona Lizu. Mogu da crtam ja ili bilo ko milion godina i nikada nećemo moći da uradimo ono što je uradio Leonardo da Vinči. Dakle, svako mora svoj original iz svoje duše da ponudi, a ne da kopira Boru Dugića ili Bora Dugić da kopira Savu Jeremića. Svaki čovek je originalno božije delo, tačka.

 

Postavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

20 − fifteen =